RIMAC POTPISAO KLJUČNE ODLUKE: Dokumenti otkrivaju kako je Vlada otvorila put Ugljeninvestu do lignita u Čelebiću

Dvije odluke u jednom danu, ugovor četiri dana poslije i jedna rečenica u službenom registru: „Nije urađen Glavni projekt.“ U drugom nastavku serijala otvaramo prvi konkretan spis iz razdoblja u kojem je, prema podacima same Vlade HBŽ-a, podijeljeno najviše koncesija u povijesti županije.

Livno, 10. lipnja 2010.

Vlada Hercegbosanske županije toga dana donosi dvije odluke gotovo istoga broja: 01-02-43-2/10 i 01-02-43-3/10. Obje se tiču istog komada zemlje, lokaliteta Čelebić u Livanjskom polju, i istog prirodnog bogatstva ispod njega: lignita.

Ispod obje, u Narodnim novinama HBŽ-a, broj 5/2010., stoji isti potpis:

Nediljko Rimac v.r.

Četiri dana poslije, 14. lipnja 2010., sklopljen je ugovor. Tvrtka Ugljeninvest d.o.o. Livno dobila je koncesiju za eksploataciju lignita na 30 godina.

Šesnaest godina poslije Ugljeninvest se i dalje nalazi na službenom popisu koncesija koji je Vlada HBŽ-a objavila u listopadu 2025. Ako ugovor vrijedi, do njegova isteka ostalo je još četrnaest godina. A u javno dostupnim dokumentima nema odgovora na najjednostavnije pitanje koje bi mogao postaviti svaki građanin Livna, Tomislavgrada ili Drvara:

Što je Hercegbosanska županija od te koncesije dobila?

U prvom nastavku serijala ‘‘OTAC KONCESIJA: Dokumenti otkrivaju gdje je počela koncesijska era HBŽ-a, trag vodi do Vlade Nediljka Rimca’’ pokazali smo gdje počinje koncesijski trag. Prema službenim podacima Ministarstva gospodarstva HBŽ-a, od ukupno 55 dodijeljenih koncesija njih 24 potpisano je u mandatu Nediljka Rimca, više nego u bilo kojem drugom mandatu (Hercegovina.info, prema podacima Vlade HBŽ). Ovaj put ne brojimo. Iz te hrpe vadimo prvi spis i pratimo ga od potpisa do danas.

Travanj i svibanj 2010.: kako su se vrata otvarala

Kronologija počinje šest tjedana prije lipanjskih potpisa.

Vlada HBŽ-a 29. travnja 2010. prihvatila je elaborat o istraživanjima i zalihama lignita, studiju ekonomsko-financijske opravdanosti i preliminarnu procjenu utjecaja na okoliš za eksploataciju lignita na Čelebiću. U istoj je odluci, objavljenoj u Narodnim novinama HBŽ-a, broj 4/2010., određeno i trajanje buduće koncesije: 30 godina. Na kraju dokumenta, potpis Nediljka Rimca.

Povjerenstvo za koncesije svoje izvješće o provedenom postupku podnosi 27. svibnja 2010. Iz lipanjske odluke vidi se da je postupak proveden „metodom poziva“ te da je nakon njega odobren postupak pregovora s ponuđačem Ugljeninvest.

Koliko je ponuda stiglo? Je li se na poziv javio itko osim Ugljeninvesta? Tko je izradio studiju opravdanosti koju je Vlada prihvatila u travnju? Iz objavljenih odluka to se ne vidi. To su prva pitanja koja ovaj spis ostavlja otvorenima.

10. lipnja: dvije odluke, jedan potpis

Prvom odlukom, 01-02-43-2/10, Vlada prihvaća izvješće Povjerenstva, odobrava pregovore s Ugljeninvestom i zadužuje Ministarstvo gospodarstva da pripremi prijedlog ugovora.

Drugom, 01-02-43-3/10, donesenom istoga dana, Vlada daje suglasnost na prijedlog ugovora i ovlašćuje Ministarstvo gospodarstva da ga u ime Vlade zaključi i potpiše, uz prethodno mišljenje Županijskog javnog pravobranitelja.

Ovdje treba biti precizan, jer ovaj serijal ne počiva na dojmovima nego na dokumentima: Rimac nije osobno potpisao konačni ugovor s Ugljeninvestom. Za to je Vlada ovlastila Ministarstvo gospodarstva, koje je u tom mandatu, prema službenom pregledu Vlade HBŽ-a, vodio ministar Vlatko Zrilić.

No ta razlika ne briše političku odgovornost. Vlada kojoj je Rimac predsjedao prihvatila je dokumentaciju, odredila trajanje od 30 godina, prihvatila rezultat postupka i dala konačno ovlaštenje za sklapanje ugovora. Bez tih odluka ugovora ne bi bilo.

„Nije urađen Glavni projekt“

U službenom popisu koncesijskih ugovora Ministarstva gospodarstva HBŽ-a ugovor s Ugljeninvestom evidentiran je s tri ključna podatka: datum 14. lipnja 2010., trajanje 30 godina, koncesijska naknada 2 posto.

A zatim slijedi napomena koja mijenja ton cijelog dokumenta:

„Nije urađen Glavni projekt.“

Registar bilježi i da je rok za izradu rudarskog projekta produžen „zbog objektivnih razloga“. Koji su to razlozi, do kada je rok produžen i je li projekt ikada dovršen, iz popisa se ne vidi.

To samo po sebi nije dokaz da je koncesionar prekršio ugovor. Za takav zaključak trebali bismo imati izvorni ugovor, sve rokove, eventualne anekse i izvješća o provedbi. Nijedan od tih dokumenata nije javno objavljen.

Ali praznina raste. U Strateškoj platformi razvoja HBŽ-a, razvojnom dokumentu same županije, Čelebić i Kongora navode se kao područja velikih zaliha energetskih mineralnih sirovina, dok se u istom dokumentu kao jedini rudnik ugljena u županiji navodi JP Tušnica. Nekoliko godina nakon potpisa Čelebić, dakle, prema službenom razvojnom dokumentu nije bio aktivan rudnik.

Termoelektrana koja je ostala inicijativa

Lignit iz Čelebića nije bio zamišljen samo kao ruda. Iza njega je stajala veća ideja.

U kolovozu 2010. Index je, prenoseći Vjesnik, izvijestio da se termoelektrana na lignit, dotad planirana kod Tomislavgrada, seli kod Livna. Prema tom izvješću, zaokret je uslijedio nakon sastanka federalnog ministarstva i Elektroprivrede HZ HB, na kojem se projekt spominjao kao način spašavanja rudnika Tušnica.

Hrvatske institucije, navodi Index, tražile su informacije zbog mogućih prekograničnih posljedica za zrak i podzemne tokove Cetine, Vrljike i Jadra, iz kojih pitku vodu dobiva dio Dalmacije. Energetika-net, također prema Vjesniku, dodao je da Hrvatska o projektu nije dobila službenu obavijest kakvu predviđa konvencija iz Espooa.

Index spominje i prosvjede građana Hercegovine i Dalmacije.

Četiri godine nakon potpisa priča se vraća. U veljači 2014. Vlada HBŽ-a objavila je da je predsjednik Vlade Općinskom vijeću Livna uputio inicijativu za izgradnju termoelektrane Čelebić, povezujući je s razgovorima Vlade, Rudnika Tušnica i Elektroprivrede HZ HB.

Inicijativa. Ne gradilište. Termoelektrana Čelebić do danas nije izgrađena.

Rudnik u močvari od svjetske važnosti

Čelebić ima i dimenziju koju vladine odluke iz 2010. ne spominju.

Livanjsko polje upisano je 11. travnja 2008. na Ramsarski popis močvarnih područja od međunarodne važnosti. Riječ je o najvećem krškom polju u Dinaridima i, prema Ramsarskoj informacijskoj dokumentaciji, vjerojatno najvećem periodično plavljenom krškom polju na svijetu. Ramsarsko područje obuhvaća 45.868 hektara.

U istoj dokumentaciji, dovršenoj u kolovozu 2008., među čimbenicima koji ugrožavaju polje navode se upravo velike zalihe lignita i planirana termoelektrana. Za Čelebić se navodi oko 12,64 milijuna tona lignita. Dokumentacija bilježi i da područje nema službeni zaštitni status te da planiranje upravljanja još nije ni započelo.

A u rubrici o nadležnoj teritorijalnoj vlasti upisano je jedno ime:

Dr. Nediljko Rimac, predsjednik Vlade Hercegbosanske županije.

Dvije godine poslije Vlada kojoj je predsjedao otvara put 30-godišnjoj koncesiji za lignit na lokalitetu koji Ramsarska dokumentacija navodi među ležištima Livanjskog polja.

To ne znači da je rudarenje bilo zabranjeno ni da je dodjela automatski bila protivna pravilima zaštite okoliša. Ramsarski status sam po sebi ne zabranjuje gospodarsku djelatnost, a Vlada je prije dodjele prihvatila preliminarnu procjenu utjecaja na okoliš. Ali konačnu okolišnu dozvolu, uvjete pod kojima je projekt trebao biti proveden i dokaz da su ti uvjeti poslije ispunjeni, nismo pronašli.

Isti lignit, druge tvrtke

Ugljeninvest nije bio prvi.

U Narodnim novinama HBŽ-a, broj 11/2005., objavljen je ugovor o projektu INTEZA-Livno, koji je predviđao proizvodnju sintetskih goriva iz lignita Livanjskog polja, uz 30-godišnju koncesiju za ležišta Tablja i Čelebić. Dokument je procjenjivao ulaganje do 75 milijuna eura i oko 200 novih radnih mjesta.

Službeni popis koncesijskih ugovora bilježi i da je ALPHAKAT d.o.o. Zagreb 19. travnja 2007. dobio 30-godišnji ugovor za lignit na području Čelebića i Tablja, raskinut već 11. lipnja iste godine. U službenom pregledu Vlade iz 2025. Alphakat je svrstan među nevažeće ugovore.

Tvrtke su se mijenjale. Obećanja su se mijenjala. Lignit je ostajao.

Popis imena, ali ne i računa

Petnaest godina nakon potpisa, 15. listopada 2025., Vlada HBŽ-a objavila je službene podatke o svim dodijeljenim koncesijama, s imenima predsjednika vlada i ministara gospodarstva po mandatima. Objavu je, prema vlastitom priopćenju, pokrenula kako bi javnost dobila točne podatke i kako bi se zaustavilo širenje neprovjerenih informacija.

U tom pregledu Ugljeninvest d.o.o. Livno naveden je među koncesijama za mineralne sirovine iz mandata Nediljka Rimca i ministra Vlatka Zrilića. Na istom popisu postoji posebna skupina nevažećih ugovora. Ugljeninvest u njoj nije.

To nije dovoljno da bismo sami ustvrdili kako ugovor danas nesporno pravno vrijedi, konačan status može potvrditi samo Ministarstvo gospodarstva. Ali jedna je činjenica utvrđena: ugovor iz 2010. nije nestao iz službene evidencije.

Pregled kaže tko je potpisao. Ne kaže koliko je plaćeno.

Postoji i drugi sloj. Ugovor s Ugljeninvestom sklopljen je usred razdoblja koje današnja Vlada HBŽ-a sama opisuje kao stanje s „pravnim vakuumom koji je trajao gotovo 18 godina“ (priopćenje Vlade HBŽ, veljača 2026.).

Kako bi taj vakuum zatvorila, Skupština HBŽ-a 17. veljače 2026. sa 16 glasova usvojila je novi Zakon o koncesijama („Narodne novine HBŽ“, broj 3/26). Za njega su glasovali zastupnici HNP-a i HDZ-a 1990, stranke s čije je liste Rimac 2022. izabran u Skupštinu, a koji je danas federalni ministar zdravstva, te SNSD-a, SDA i dviju srpskih stranaka.

Vlada tvrdi da se zakonom ne legaliziraju sve koncesije, nego da postojeći koncesionari dobivaju prijelazno razdoblje za usklađivanje s novim pravilima. Udruge i mjesne zajednice upozoravaju da se time pokušava naknadno urediti gotovo dva desetljeća dodjela i zatražile su ocjenu ustavnosti zakona.

Drugim riječima: o sudbini ugovora iz Rimčeva vremena sada odlučuje zakon koji je izglasala današnja većina, uključujući Rimčevu stranku. Hoće li Čelebić biti „usklađen“, pod kojim uvjetima i uz koju naknadu, odluka je koja pripada ovoj Vladi.

Što je HBŽ dobila i tko to danas mora znati

Tu dolazimo do najveće praznine.

Znamo tko je donosio odluke. Znamo datume. Znamo trajanje. Znamo da je u registru upisana naknada od 2 posto.

Ne znamo, jer ništa od toga nije javno objavljeno:

• koliko je Ugljeninvest od 2010. do danas stvarno uplatio na temelju koncesije;
• je li Glavni projekt ikada izrađen;
• je li lignit ikada eksploatiran i u kojoj količini;
• je li ugovor mijenjan aneksima;
• tko je i kako nadzirao izvršenje ugovora;
• kakav je danas pravni status ugovora i što s njim predviđa novi zakon.

To nisu tehničke sitnice. To su razlozi zbog kojih koncesije uopće postoje. Javni resurs daje se gospodarskom subjektu pod uvjetima, a javnost mora moći provjeriti jesu li ti uvjeti ispunjeni i što je za to plaćeno.

Odgovornost za 2010. snose oni koji su tada odlučivali. Ali odgovornost za šesnaest godina bez javnog obračuna ima više adresa, i jednu današnju. Nadzor nad koncesijama i evidencija uplata u nadležnosti su Ministarstva gospodarstva HBŽ-a, koje u aktualnoj Vladi Ivana Vukadina vodi Miroslav Jaglica.

Vukadinov HNP u izbore 2022. ušao je sa sloganom „Hercegbosanska županija prva, a ne deseti“. U mandatu koji je uslijedio županija je, prema Federalnom zavodu za programiranje razvoja, s devetog pala na deseto mjesto, i ondje ostala.

Treba biti pošten: jedna neprovedena koncesija nije razlog zbog kojega je HBŽ deseta. Indeks razvijenosti računa se iz poreza na dohodak po stanovniku, stope zaposlenosti, kretanja stanovništva, udjela starijih i obrazovanosti radne snage (metodologija FZZPR-a).

Ali upravo zato Čelebić je važan. On pokazuje obrazac: prirodno bogatstvo daje se na desetljeća, a javnost ni nakon šesnaest godina ne može vidjeti je li od toga nastalo ijedno radno mjesto, ijedna marka u proračunu ili ijedna tona izvađenog lignita.

Što ostaje kad se spis zatvori

Negdje u arhivi Ministarstva gospodarstva, u fasciklu s brojem 01-02-43, leži ugovor koji je danas star šesnaest godina i mlad kao prvog dana. Nitko ga nije poništio. Nitko ga, koliko javno znamo, nije ni pročitao naglas pred biračima čija je zemlja u pitanju.

Dokumenti govore jasno, do trenutka kad prestanu govoriti. Vlada Nediljka Rimca 2010. otvorila je put 30-godišnjoj koncesiji za lignit u srcu zaštićenog Livanjskog polja. Četiri dana poslije ugovor je potpisan, a onda, u registru, ostaje samo jedna rečenica koja zvuči kao priznanje: Glavni projekt nije urađen.

Termoelektrana nikad nije podignuta. Ono što je trebalo biti razvoj, na papiru je ostalo obećanje, a obećanje, kao ni ugovor, u ovoj županiji ne istječe samo od sebe. Isti dokument i dalje se vodi u evidenciji, a isto pitanje i dalje nema odgovor: koliko je novca, ako ga je uopće bilo, stiglo u proračun županije koja danas broji svaku marku.

U trećem nastavku napuštamo arhivu i odlazimo do čovjeka koji danas drži ključeve te iste evidencije: premijera Ivana Vukadina, poznatijeg pod nadimkom „Megawat“. On upravlja koncesijama vrijednim 1,6 milijardi eura, a u javno dostupnim bazama još uvijek nema provjerljiv imovinski karton.

Čelebić je pokazao kako su se vrata otvarala. Sljedeći nastavak pokazuje tko danas sjedi za njima.