„Hercegbosanska županija prva, a ne deseti!” bila je jedna od glavnih poruka Hrvatskog nacionalnog pomaka u kampanji 2022. godine. Ivan Vukadin je tada obećavao snažniju županiju, razvoj i novo političko poglavlje.

Četiri godine poslije, službeni pokazatelji pokazuju mnogo neugodniju sliku. Prema posljednjem objavljenom indeksu razvijenosti Federalnog zavoda za programiranje razvoja, za 2024. godinu, Kanton 10 nalazi se na posljednjem, desetom mjestu među županijama Federacije BiH. Indeks ne mjeri jednu političku odluku, nego kombinira zaposlenost, porezne prihode, kretanje stanovništva, starost stanovništva i obrazovanje radne snage.

Kako je „HBŽ PRVA” završila kao deseta?

Odgovor se ne može svesti na jedan slogan, jedan mandat ili jednog čovjeka. Ali negdje se mora početi. HercegNews24 zato otvara koncesijsku arhivu, i prvi veliki trag vodi gotovo dvadeset godina unatrag.

Službeni popis pokazuje: najveći koncesijski trag vodi do Rimčeve Vlade

Ime je Nediljko Rimac. Od 2007. do 2013. bio je predsjednik Vlade HBŽ-a, a danas je federalni ministar zdravstva, oba podatka potvrđuje njegova službena biografija u Vladi FBiH.

Zašto serijal počinje upravo s njim? Zato što je Vlada HBŽ-a u listopadu 2025. objavila službeni pregled Ministarstva gospodarstva o dodijeljenim koncesijama, razvrstan po mandatima predsjednika Vlade i ministara gospodarstva.

Uz Rimca i tadašnjeg ministra gospodarstva Vlatka Zrilića na popisu se nalazi 13 koncesijskih ugovora za mineralne sirovine, jedan ugovor u turizmu i devet ugovora za vjetroparkove. Dodatnih šest ugovora iz istog razdoblja označeno je kao naknadno raskinuto ili nevažeće.

Ukupno: 29 koncesijskih ugovora vezanih uz Rimčev mandat, uključujući i one koji poslije nisu ostali na snazi.

Na popisu se, među ostalima, pojavljuju imena poput Ugljeninvesta, Livnoputova, VE Ivovika, HB Winda, Tom-Kupa i Imres Smart Greenenergyja, rudne sirovine, kamen, lignit, turistički projekti i vjetroenergija.

Zbog razmjera koncesijske politike upravo u tom razdoblju, u ovom serijalu koristimo naziv „otac koncesija”. To nije tvrdnja da je Rimac osobno potpisao svih 29 ugovora, niti da je svaki od njih bio nezakonit ili da je od njih imao osobnu korist, dokumenti kojima trenutačno raspolažemo takvo što ne dokazuju.

Ali pokazuju nešto politički vrlo jasno: traži li se razdoblje u kojem se koncesijska karta HBŽ-a najsnažnije proširila, jedan od najvećih i najranijih tragova vodi upravo do Vlade Nediljka Rimca.

Vlada je odlučivala, ministar potpisivao: kako je sustav uopće bio zamišljen

Važno je razumjeti da stari Zakon o koncesijama iz 2003. nije svu odgovornost stavljao na jednu osobu. Vlada je donosila odluku o pokretanju postupka dodjele koncesije, na prijedlog nadležnog ministarstva. Povjerenstvo je biralo koncesionara. Resorni ministar zaključivao je ugovor, dok je Ministarstvo financija trebalo voditi registar svih sklopljenih ugovora.

Resorno ministarstvo, uz to, imalo je obvezu pratiti izvršavanje prava i obveza koncesionara te najmanje jednom godišnje izvještavati o realizaciji ugovora.

Prevedeno na jednostavan jezik: Vlada je odlučivala, ministar je potpisivao, Ministarstvo financija trebalo je evidentirati ugovore, a institucije su trebale nadzirati provodi li se ono što je potpisano.

Zato ćemo kroz cijeli serijal dosljedno razlikovati političku od formalne odgovornosti, nećemo pitati samo tko je stavio potpis na posljednju stranicu ugovora, nego tko je donio odluku, tko je pripremio postupak, tko je trebao kontrolirati izvršenje i koliko je Županija od svega toga stvarno naplatila.

Sud je dao šest mjeseci, problem je ostao gotovo 18 godina

Drugi dokument cijelu priču čini mnogo ozbiljnijom. Ustavni sud Federacije BiH donio je 26. rujna 2007. presudu U-12/07, kojom je utvrdio da je Zakonom o koncesijama HBŽ-a iz 2003. povrijeđeno pravo Općine Bosansko Grahovo na lokalnu samoupravu, lokalne zajednice pri donošenju zakona nisu bile pravodobno i na odgovarajući način konzultirane.

Presuda je objavljena 19. studenoga 2007. u „Službenim novinama Federacije BiH” (broj 82/07), a Skupština je dobila šest mjeseci da zakon uskladi s odlukom Suda.

Rok je istekao u svibnju 2008. Novi zakon tada nije donesen. Umjesto njega, iste 2008. godine donesene su tek dopune postojećeg, već proglašenog neustavnim propisa.

Gotovo sedamnaest godina poslije, Ustavni sud ponovno je otvorio predmet. U presudi U-12/24 od 18. veljače 2025. jasno je utvrdio da su dopune iz 2008. mijenjale propis koji se već prestao primjenjivati i koji više nije egzistirao u pravnom životu, te da se „ne može i ne smije primjenjivati”.

Radio Slobodna Europa cijelu situaciju sažeo je jednostavno: kantonalne vlasti trebale su problem riješiti do svibnja 2008., ali su umjesto novog zakona samo mijenjale stari propis.

Drugim riječima: koncesije su se nastavile dodjeljivati, dok je pravni temelj na kojem je cijeli sustav počivao imao ozbiljan, godinama neriješen problem.

Ne nekoliko mjeseci, gotovo osamnaest godina.

Pet vlada, najmanje 55 ugovora, više od 1,6 milijardi eura

Priča zato ne završava s Rimcem. Prema istraživanju Radija Slobodna Europa, objavljenom početkom 2026., u razdoblju od 2008. do 2025. vlasti HBŽ-a dodijelile su najmanje 55 koncesijskih ugovora za energetiku, rudarstvo i turizam, od kojih je šest kasnije raskinuto.

Procijenjena vrijednost povezanih projekata prelazi 1,6 milijardi eura, samo procijenjena vrijednost 18 projekata vjetroelektrana iznosila je oko 1,5 milijardi eura.

U tom se razdoblju izmijenilo pet premijera, pet vlada i pet ministara gospodarstva. Politička imena mijenjala su se, ali koncesijski sustav nije stao.

Zato bi bilo prejednostavno gotovo osamnaest godina svesti samo na jednog čovjeka: Rimčeva Vlada jest početak najvećeg vala u službenom registru, ali problem koji je tada otvoren poslije su naslijedile i nastavile druge vlasti, među njima i aktualni premijer Ivan Vukadin, čiji dosadašnja dva mandata na istom popisu bilježe osam koncesijskih ugovora i jedno odobrenje za eksploataciju, uključujući projekte poput rudnika Mesihovina, vjetroelektrana Čadilj i Marino Brdo te solarnih postrojenja u Livnu i Tomislavgradu.

Njemu i Tomislavgradu serijal se posvećuje u sljedećim nastavcima.

Pitanja u Skupštini bez odgovora

Da tema nije bila nepoznata ni samim političarima, pokazuje slučaj zastupnika Dragana Konte.

Livanjski.com je 2024. objavio preslike njegovih zastupničkih pitanja u kojima je tražio ugovore o koncesijama, izračune obveza koncesionara te sastav Povjerenstva za koncesije, prema tom mediju, odgovor nije stigao ni nakon zakonskog roka od 30 dana.

Kad je novi zakon 2026. napokon došao pred Skupštinu, Konta ga je ocijenio riječima da bi bio dobar „da je donesen prije 18 godina”, dodajući da su u međuvremenu napravljeni brojni propusti, riječ je o njegovoj političkoj ocjeni, ne o sudskom zaključku.

Zanimljiv je i trenutak s predizbornog sučeljavanja kandidata za gradonačelnika Livna 2024., kada su građani pitali u vrijeme kojeg je premijera dodijeljen najveći broj koncesijskih ugovora.

Prema izvještaju Livanjski.com, kandidat HDZ-a 1990 Mate Vukadin na to pitanje nije dao konkretan odgovor. Danas barem dio odgovora daje službeni popis same Vlade.

Novi Zakon o koncesijama konačno je usvojen u veljači 2026., a Vlada HBŽ-a tom je prilikom priznala da se suočila s „pravnim vakuumom koji je trajao gotovo 18 godina”.

Premijer Vukadin tada je poručio da se novim zakonom ništa automatski ne legalizira, nego da se postojeći ugovori i koncesionari trebaju uskladiti kroz poseban postupak prema novim pravilima.

Rimac je početak priče, ali odgovornost tu ne završava

Kroz gotovo osamnaest godina pravnog vakuuma kroz sustav su prošli Rimac, Vukadin, Ćosić, Puzigaća i drugi politički i institucionalni akteri. Njihove uloge nisu iste i u ovom ih serijalu nećemo unaprijed izjednačavati niti stavljati u isti koš.

Ali postojalo je nešto zajedničko svima: koncesije su se dodjeljivale, javni resursi stavljali su se u gospodarsku funkciju, a novi, ustavno usklađen zakon jednostavno nije postojao.

Zato „otac koncesija” nije završetak naše priče. To je mjesto na kojem je otvaramo.

Ali upravo tu počinje ozbiljniji dio priče.

Što točno piše u ugovorima? Koliko je javnih resursa dano na desetljeća, koliko se od toga naplatilo i tko je trebao pratiti izvršenje obveza? Zašto je trebalo gotovo 18 godina da se pravni okvir ponovno uredi, i gdje je razvojni trag projekata čija se vrijednost mjeri s više od 1,6 milijardi eura?

Na ta pitanja još nema jednog odgovora.

U sljedećim nastavcima otvaramo pojedinačne odluke, potpise, tvrtke i lokacije. Trag vodi prema Ivanu Vukadinu, Tomislavgradu i energetskim projektima, zatim prema institucijama koje su trebale nadzirati sustav, a na kraju prema rudnicima i Kupresu.

Tko je odlučivao? Tko je kontrolirao? Tko je naplaćivao?

Kako je „HBŽ PRVA” završila kao deseta?

Koncesijsku arhivu tek smo otvorili.