HERCEGOVCI SE GOTOVO BORE OKO RAČUNA: Iza „Neka, ja ću!“ krije se puno više od nekoliko maraka

U hercegovačkim kafićima trenutak kada konobar donese račun često ne znači kraj druženja. Tada počinje poznato nadmetanje oko toga tko će platiti, uz rečenicu „Neka, ja ću!“. Komunikacijski stručnjak prof. dr. sc. Božo Skoko taj običaj ne svodi na novac. U njemu vidi pitanje bliskosti, gostoljubivosti, ugleda i duboko ukorijenjenog shvaćanja časti.

Račun kao znak odnosa, a ne samo trošak

U zapadnim društvima uobičajeno je da svatko plati ono što je naručio. Skoko objašnjava da se na Mediteranu i Balkanu plaćanje pića često doživljava drukčije. Onaj tko preuzme račun ne pokazuje samo da ima novca, nego šalje poruku o odnosu prema osobi s kojom sjedi.

Ta se poruka može sažeti u jednostavnu rečenicu: „Ti si mi važan, želim te počastiti.“

Upravo zato inzistiranje na dijeljenju računa u takvom društvenom kodu može biti protumačeno kao stvaranje distance. Nije presudno radi li se o nekoliko maraka. Važnije postaje tko će ispasti domaćin i tko će pokazati da je, kako se često kaže, „široke ruke“.

Skoko navodi da slični običaji postoje i u Grčkoj, Albaniji, Srbiji i Turskoj, ali smatra da je ta regionalna osobina u Hercegovini posebno snažna i tvrdoglava.

Ugled je nekada vrijedio više od novca

Objašnjenje takvog ponašanja Skoko povezuje i s povijesnim okolnostima u kojima se oblikovao hercegovački mentalitet. Kamen, suša, siromaštvo, ratovi i iseljavanje stvarali su sredinu u kojoj je reputacija u zajednici imala veliku težinu.

Biti poznat kao škrt čovjek moglo je značiti gubitak statusa i slabiji položaj unutar društvene mreže. Zato čašćenje nije nužno shvaćano kao luksuz, nego kao znak da se na čovjeka može računati.

Prema Skoki, upravo zato ljudi oko računa znaju inzistirati i onda kada im financijski nije najlakše. U toj logici gubitak ugleda može boljeti više od samog iznosa koji se ostavlja konobaru. Riječ je o logici časti, a ne računovodstva.

Danas ja, sljedeći put ti

Iza tog običaja postoji i jednostavan sustav uzajamnosti. Ako jedna osoba plati danas, druga će to učiniti idući put. Takve male obveze nisu zapisane niti se računaju do posljednje marke, ali stvaraju društvene veze.

Skoko upozorava i na drugu stranu tog modela. Osoba koja stalno odbija sudjelovati može osjetiti društveni pritisak ili se naći na rubu takvog kruga uzajamnosti.

U Hercegovini zato kava nije samo kratka pauza. Višesatno sjedenje s prijateljima i kolegama služi opuštanju, razgovoru, ali i dogovaranju ozbiljnih poslova. Spontanost je važan dio tog načina života, bez potrebe da se svako druženje unaprijed precizno planira.

Može li „Neka, ja ću!“ postati hercegovački brend

Skoko u tom obrascu vidi i neiskorišten prostor za brendiranje Hercegovine. Danci su svoj hygge pretvorili u globalno prepoznatljiv pojam ugode i uživanja u trenutku, dok je švedska fika postala poznata kao društvena stanka uz kavu i nešto slatko.

Kod brendiranja država i krajeva, tvrdi Skoko, stil života može govoriti o identitetu, tradiciji, običajima i mentalitetu, ali imati i promotivnu i prodajnu vrijednost.

Hercegovačka verzija takve priče bila bi opuštenost, vrijeme za ljude i lakoća spontanog susreta. Skoko kao kontrast navodi užurbanu Kaliforniju, gdje se kava, prema njegovu iskustvu, zna dogovarati dva ili tri tjedna unaprijed. U Hercegovini je dovoljno javiti: „U kafiću sam, spusti se!“

Za Skoku je upravo ta spontanost dio stila života koji bi se mogao snažnije predstaviti izvan regije. Kava je pritom istodobno odmor, druženje, prostor za razgovor i način održavanja odnosa, dok poznata borba oko računa ostaje jedan od najupečatljivijih znakova tog društvenog koda.