Ivka i Ante vratili se u Zvirnjaču: Nakon 42 godine u Austriji dočekali život koji su željeli

S posuđenom torbom i jaknom krenuli su u inozemstvo, a danas dane provode u vrtu svojega rodnog sela. Ivka i Ante mogli su ostati uz djecu u Austriji, ali mirovinu su odlučili provesti u Zvirnjači.

Povrće koje sami uzgajaju i dolasci djece i unučadi danas ispunjavaju svakodnevicu Ivke i Ante. Ponovno žive u rodnom selu, nakon dugog radnog života izvan domovine. Ante je u Austriji proveo 42 godine, a povratak je bio želja koju tijekom svih tih desetljeća nisu napustili.

Za umirovljeničke dane imali su i drugu mogućnost. Njihova su djeca u Austriji izgradila vlastiti život, pa su mogli ostati ondje, blizu obitelji. Ipak, odabrali su Zvirnjaču. Zbog te odluke ne žale, premda ih je dočekalo selo s manje stanovnika nego što ih pamte iz ranijih godina.

Povratak koji su dugo priželjkivali

Rad u inozemstvu donio im je sigurnost. Želja da ponovno žive kod kuće, međutim, ostala je prisutna i nakon godina provedenih u Austriji. O svojem odlasku, poslovima i povratku govorili su u reportaži Glasa Hercegovine.

„Volimo svoje selo i samo smo čekali da se vratimo ovdje.“

‘Ovdje smo sretni’

Danas su ponovno zajedno u svojem selu. Vrijeme raspoređuju između poslova oko vrta i obiteljskih susreta, a povratak za njih znači i nastavak života u kraju iz kojega su nekoć otišli raditi.

Odlazak s posuđenim stvarima

Ivka se početka života u inozemstvu prisjeća kroz oskudicu. Na put su krenuli s posuđenom torbom i jaknom. Odlazili su spremni raditi i steći ono što im kod kuće tada nije bilo dostupno.

U Austriji je obavljala poslove čišćenja, uključujući rad u bolnici. Posao je bio zahtjevan, a dodatnu teškoću predstavljalo je nedovoljno poznavanje jezika. Za svakodnevne obveze trebalo joj je mnogo upornosti, ali i snalažljivosti.

Rano su upoznali rad i odricanje

Težak rad nije im bio nepoznat ni prije odlaska. Oboje su odrasli u okolnostima u kojima su djeca rano preuzimala obveze. Čuvanje stoke, obrada zemlje i pomoć u kućanstvu bili su dio njihova djetinjstva.

Ante je još kao dječak ostao bez oca. Ivka je odrastala u obitelji s devetero djece. Unatoč odricanjima koja pamte, o tim godinama govore s toplinom.

U sjećanju su im ostala druženja i posjeti susjedima. Prema njihovu iskustvu, tadašnji je život bio skromniji, ali ljudi su bili zadovoljniji. Ta sjećanja povezuju s vremenom u kojem su odrastali i s nekadašnjom svakodnevicom svojega kraja.

Selo na području Kupresa, povezano s Ramom

Zvirnjača administrativno pripada općini Kupres, dok je u crkvenom ustroju dio župe Rumboci. Franjevački samostan Rama-Šćit u svojem opisu župe navodi da se selo nalazi na rubu Ravanjskog polja, pod obroncima Ljubuše.

U istom povijesnom prikazu opisano je iseljavanje stanovništva zbog teških uvjeta života, osobito zimi. Zabilježeni su odlasci u Slavoniju, a poslije i u Kupres i Bugojno. Selo je tijekom posljednjeg rata bilo potpuno iseljeno, nakon čega se vratilo manje stanovnika, pretežno starijih.

Vrt i dolasci obitelji

Promjene u selu uočava i Ante. Pamti školu punu djece i vrijeme kada je gotovo svako kućanstvo držalo stoku. Danas u Zvirnjači živi manje ljudi.

Ivka i Ante zajedno obrađuju vrt i uzgajaju povrće za vlastite potrebe. Poslovi im ispunjavaju dan, a posebno ih raduju posjeti njihovo troje djece i unučadi.